Ako se pitate gdje se sada nalazimo odgovorit ćemo vam da smo s članovima obitelji, na radnom mjestu ili možda uživamo u svojim hobijima. Ne odrađujemo smjene u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja, niti smo stalno prisutni u nekom objektu HGSS-a. Bavimo se svojim privatnim obvezama sve dok nas ne zatrebate, a tada ostavljamo sve, okupljamo se u bazi, uzimamo svu potrebnu opremu i krećemo u akciju. Kako bi mogli što brže krenuti u akciju spašavanja, HGSS Rijeka je svoje resurse rasporedio na tri lokacije, baze, unutar svog područja djelovanja. Interventna baza na Vežici predstavlja polaznu i završnu točku svih akcija spašavanja. Baze na Platku i Lošinju su smještene na područjima koja su specifična zbog sezonskog povećanja aktivnosti. Gdje se vidimo u budućnosti? Jedna mudra izreka kaže: „Najbolji način da predvidite svoju budućnost je da ju sami izgradite“. Mi svoju još nismo izgradili, ali smo ju osmislili, nacrtali i počeli ostvarivati. Na području naselja Rujevica predviđena je gradnja baze HGSS-a Rijeka s heliodromom, koja bi unaprijedila spašavanje ne samo na riječkom području, nego i šire. Vrijeme će pokazati istinitost mudrih izreka.

Potreba za smještajem osnovnih sredstava za rad što bliže skijalištu, kao i potreba za sve većom prisutnošću spašavatelja na izletištu Platak, javila se još tijekom 80-ih godina. U to vrijeme planinarski dom na Platku ustupio je HGSS-u na korištenje jednu dvokrevetnu sobu. S obzirom na skučenost raspoloživog prostora za smještaj opreme javila se ideja o izgradnji samostalnog objekta. Kada je 2001. jedinica lokalne samouprave ustupila na korištenje dio zemljišta na prostoru parkirališta nije trebalo dugo da se ta ideja ostvari. Skromnog budžeta, ali s puno entuzijazma i volje za radom, članovi Stanice Rijeka su, uz podršku brojnih sponzora, prikupili materijal i za nekoliko mjeseci sami izgradili Interventnu bazu Platak. Bez znanja i iskustva hrabro su se prihvatili posla, uložili tisuće sati rada kako bi dva brodska kontejnera pretvorili u kućicu iz bajke. Interventna baza Platak je puno više od samog skladišta opreme i prenoćišta. Ona je simbol zajedništva i prijateljstva koji vladaju u Stanici Rijeka. Ona je dokaz da zajedno možemo ostvariti baš sve.

Prije odlaska na planinu informirajte se o uvjetima koji tamo vladaju i u skladu s tim odaberite odgovarajuću odjeću, obuću i dodatnu opremu. Ne zaboravite ponijeti vodu, priručnu svjetiljku, a bateriju na mobitelu štedite. Savjete za pojedine aktivnosti možete pročitati na službenim stranicama HGSS-a. U cilju prevencije nesreća, HGSS izrađuje vjerodostojne zemljovide hrvatskih planinskih i brdskih područja. Svaka planinarska staza ucrtana na HGSS-ovim zemljovidima je fizički prehodana i zabilježena GPS uređajem, te obrađena u GIS aplikaciji što daje najveću pouzdanost podacima na zemljovidu. Zemljovidi su dostupni na službenim stranicama HGSS-a. U slučaju nesreće: ● sačuvajte prisebnost, smirite sebe i druge; ● zaštitite sebe i druge od neposredne opasnosti (od pada, od hladnoće, sunca, vlage i sl.) na najbolji mogući način; ● pružite prvu pomoć u okviru svojih znanja i mogućnosti. Obavijest o nesreći dojavite na 112 uz sljedeće podatke: - ime, prezime, telefon/mobitel onog tko dojavljuje informacije o nesreći; - mjesto nesreće (ako je moguće precizan opis); - tko je unesrećen (prezime, ime, dob); - ukratko što se dogodilo (uzrok i vrste ozljeda); - što je poduzeto (vrsta pružene prve pomoći, tko je sve obaviješten); - vremenske prilike na mjestu nesreće. Čuvajte bateriju na mobitelu za komunikaciju sa spašavateljima! Znate li da su se, u početku, gorski spašavatelji mobilizirali putem lokalnih radio postaja? Obavijest bi čuo netko od ukućana, susjeda, prijatelja i prenio ju spašavatelju koji bi, potom, krenuo u akciju.

Niste jedini ako ste pomislili da će HGSS doći helikopterom kad zatrebate pomoć i da ćete se za nekoliko minuta naći zbrinuti u nekom toplom kutku. Međutim, stvarnost je malo drukčija. Helikoptersko spašavanje nije moguće u slučaju lošeg vremena, baš onda kada se nesreće najčešće događaju. HGSS ne posjeduje vlastite helikoptere, pa se helikoptersko spašavanje odvija u suradnji s Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom čija je raspoloživost često ograničena. Nije svaki helikopter opremljen za spašavanje s nepristupačnih terena, a najbliži su smješteni u bazi Lučko kraj Zagreba i Divulje kraj Splita, što znatno produžava vrijeme spašavanja na riječkom području. Uz helikopter, na teren uvijek krene i tzv. „zemaljska ekipa“, kao “backup”. Ona će zbrinuti unesrećenu osobu ako helikopter to ne uspije iz navedenih razloga. Spašavanje uz pomoć helikoptera provode gorski spašavatelji koji su prošli obuku za letača spašavatelja. U slučaju spašavanja helikopterom prilikom njegovog naleta u blizini mjesta nesreće, ako je moguće daje mu se signal “Y” – “yes” tijelom (uspravno tijelo s uzdignutim, raširenim rukama). Ovaj znak se koristi samo u slučaju nesreće, u suprotnom, ako ne trebate pomoć, pokažete signal “N” - “No”. Zbog lakše uočljivosti, poželjno je da ste odjenuti u odjeću jarkih boja.

Potražni pas se često naziva K9 što je homofon od engleske riječi canine, što u prijevodu znači pas. U engleskom jeziku ''ca'' se čita ka, a nine u prijevodu znači 9. U HGSS-u, K9 tim se koristi kao oznaka za psa i njegovog vodiča. DONA (1999. - 2010.) Prva četveronožna članica u Stanici Rijeka, druga u Hrvatskoj, bila je bokserica Dona, koja je imala tri godine kad je prvi puta pristupila edukaciji Komisije za potrage i spašavanje. Dona je bila već odrasli pas i nije znala lajati. Uz svog vodiča, Natašu Dančulović Škalamera, Dona je naučila lajati, a zbog izraženog plijenskog i lovnog nagona brzo je svladala i vještinu rada u potragama. Dona je drugi pas u Hrvatskoj koji je uspješno prošao sve edukacije. Nosila je značku broj 2, ali nama je uvijek bila na prvom mjestu. DEA (2004. - 2018.) Dea, belgijski ovčar malinois, je 2004. u GSS Rijeka ušla kao uzdanica gorskog spašavatelja Miloša Pecića. Iznimno disciplinirana i odana svom vodiču, Dea je svladala sve edukacije i zahtjevne treninge, te je zasluženo nosila značku broj 4. Dea je sudjelovala u brojnim uspješnim akcijama spašavanja kao i državnim i međunarodnim treninzima, vježbama i potragama. TAU (2004. - 2014.) Kao mladog belgijskog ovčara Malinoisa 2004. ga je odabrao iskusni gorski spašavatelj Matko Škalamera. Tau se odlikovao mirnoćom i disciplinom u brojnim uspješnim akcijama spašavanja i stresnim situacijama koje su potpuno neprirodne za pseći život. Tau je ponosno nosio značku broj 5 te je dobio licence i relicence KPL-a te sudjelovao u brojnim državnim i međunarodnim akcijama, vježbama i treninzima. Godine 2010. položio je zahtjevnu licencu za potrage u ruševinama IRO-a Mission readiness test (MRT) te je istu nakon dvije godine i obnovio. LUXA (2006. -2019.) Nakon uspješnog rada s boksericom Donom, 2006. Nataša Dančulović Škalamera počinje s edukacijom i treningom belgijske ovčarke malinois Luxe. Kao potražni tim, Luxa i Nataša, su uspješno prošle edukaciju nakon čega je Luxa dobila značku broj 12. Luxa je, kao i Tau 2012. godine, položila Mission readiness test te potom i relicencu MRT. Nakon brojnih uspješnih akcija spašavanja Luxa je otišla u zasluženu mirovinu 2017. THOMAS Ovog simpatičnog belgijskog ovčara Malinoisa 2014. godine odabrao je Matko Škalamera. Matkovo iskustvo, znanje, a ponajviše predani rad i upornost, omogućili su da ovaj šašavi emotivac danas, sa značkom broj 50, prednjači u svom radu. Thomas je usredotočen, visoko motivirani pas koji još i danas prolazi najteže terene i savladava stresne situacije. Thomas je položio i MRT te je sudjelovao u međunarodnoj potrazi u ruševinama nakon potresa u Albaniji. DHARMA Belgijska ovčarka malinois je 2016. nastavila uspješan rad Luxe i sa svojim vodičem, Natašom Dančulović Škalamera, položila edukaciju Komisije za potrage i lavine te je nositelj značke broj 57. Dharma je sudionik brojnih akcija spašavanja, lokalnih, državnih i međunarodnih vježbi. Zajedno s Thomasom, Dharma je sudjelovala i u međunarodnoj potrazi u ruševinama nakon potresa u Albaniji. HELGA Prvi border collie, graničarski škotski ovčar u Stanici Rijeka je Helga, mladog spašavatelja Igora Petričića. Helga je 2019. uspješno položenim ispitom obogatila K9 tim Stanice Rijeka te je ponosna nositeljica značke broj 63. ARES Godine 2018. Stanici Rijeka pridružio se mladi belgijski ovčar malinois Ares kojeg je iz nemilosti prijašnjih vlasnika preuzeo spašavatelj Marko Župančić. Ares je u procesu učenja i kao njegove pseće kolege uči se vještinama traženja i savladavanju stresnih situacija. Ares je položio potreban ispit poslušnosti koji prethodi ispitu traženja na koji će uskoro izaći sa svojim vodičem.

Od 2002. godine HGSS Stanica Rijeka svom sastavu pribraja i potražne pse. Oni su, uz svoje vodiče, punopravni članovi Stanice koji su sudjelovanjem u brojnim akcijama potraga u šumi, na raznim nepristupačnim terenima, u lavinama, kao i u ruševinama dokazali da su nezamjenjivi na terenu. Hrvatska gorska služba spašavanja osnovala je Komisiju za potrage i lavine krajem devedesetih, a danas je članica međunarodne spasilačke organizacije International search and rescue dog organisation (IRO). Članovi Stanice Rijeka od samih početaka sudjeluju u radu Komisije. Kako pas traži? Svaki pas ima manje ili više izražen plijenski i lovni nagon. Upravo je to osobina koja se upornim radom i treningom usmjerava na vještinu pronalaženja osoba. Potražni pas se slobodno kreće u segmentu potrage pretražujući teren kako bi nanjušio ljudski miris. To nije onaj individualni miris neke osobe, tzv. „man trail“, već bilo koji ljudski miris, “air scent”, koji mu se nađe na putu kojim se kreće. Stoga je od važnosti da područje potrage prvo pretraže psi. Pas u potrazi nije pokraj vodiča, nego se slobodno udaljava tražeći mogući trag. Normalno je da pritom vodič i pas izgube vizualni kontakt. Kada nanjuši miris, pas se počne kretati prema njegovom izvoru, te po dolasku do unesrećenog počinje lajati i ne odvaja se od pronađene osobe. Lavežom označava mjesto pronalaska onoliko dugo koliko je potrebno da do njega dođe vodič. Važno je da vodič, nakon pronalaska osobe, nagradi psa igrom kako bi ostao motiviran za daljnji rad. Svaki pas ima samo jednog vodiča koji je ujedno i član HGSS-a. Vodič i pas čine „potražni tim“ koji zajedno radi od prvog dana. Upornim radom i treningom “bruse” se pseći nagoni i usmjeravaju na pronalazak unesrećene osobe, a umjesto plijenom nagrađuju se igrom jer upravo je igra motivacija potražnog psa za rad.

Crvenom kružnicom obuhvaćen je prostor na kojem vjerojatnost da se tamo nalazi osoba za kojom se traga iznosi 95 %. Na tu bi površinu mogla stati 2512 nogometna igrališta. Kad bi samo jedna osoba pretraživala to područje bila bi joj potrebna 354 sata, što je 45 radnih dana. Plavim linijama su naznačene manje zone potrage, tzv. sektori, koje pretražuju timovi spašavatelja. Svaki tim se sastoji od nekoliko spašavatelja koji hodaju u liniji, udaljeni jedan od drugog toliko da se uvijek mogu vidjeti. Spašavatelji na kraju linije GPS uređajem bilježe svoje tragove. Zelene linije označavaju put kojim su prošli spašavatelji u sektoru. Između susjedna dva traga smješteno je još 6 do 8 osoba koje pretražuju. Ukupni prehodani put, na ovom prikazu, je 340 tisuća metara, a pretraženi prostor obuhvaća 10 četvornih kilometara.

Organizaciju potrage HGSS temelji na međunarodnoj statistici ISRID-a (International search & rescue incident database) u kojoj su prikupljeni podaci iz više od 50 tisuća nestanaka. Odluke voditelja potrage zasnivaju se na toj statistici. Potrage počinju utvrđivanjem mjesta na kojem je osoba posljednji put viđena. Detaljne informacije se dobivaju kroz razgovore, a na temelju dobivenih informacija i ISRID-a razrađuju se mogući scenariji i određuje područje potrage. U ranoj fazi potrage pretražuju se svi putevi koji odvode s mjesta posljednjeg viđenja. Takva metoda naziva se “Bike wheel” metoda, brza je i često daje rezultate. Ako nema rezultata, prostor potrage se dijeli na manja područja, „zone“ koje se dodatno segmentira. Takvi segmenti se pretražuju i po nekoliko puta, a tragovi se bilježe GPS tragom. U potragama sudjeluje veliki broj spašavatelja, a potražni psi predstavljaju vrlo važan i nezamjenjiv resurs.

Područje Primorsko-goranske županije je na krškom reljefu prepunom podzemnih šupljina poput jama, špilja, vrtača, izvora, ponora, vrulja i kanjona. Takvi objekti su oduvijek privlačili velik broj zaljubljenika u speleologiju, pa je do danas istraženo 900 speleoloških objekata, a više od 150 još treba istražiti. Spašavanje iz speleoloških objekata je jedno od najkompleksnijih spašavanja, zahtijeva vrhunsku organizaciju, veliki broj osposobljenih i uvježbanih speleospašavatelja, ogromnu količinu specijalističke opreme i dobru logističku potporu s obzirom na to da se može raditi o višednevnim složenim akcijama. Stoga se u ovakve akcije uključuju svi raspoloživi speleospašavatelji, pa su tako članovi Stanice Rijeka sudjelovali u kompleksnim akcijama spašavanja iz najdubljih hrvatskih jama, iz jama u Sloveniji i Njemačkoj. Na području djelovanja Stanice, nalazi se najdulji objekt u PGŽ-u, a deveti najdulji u Hrvatskoj. Sustav Zračak nade II – Kaverna u tunelu Učka ima istraženih 6160 metara duljine, 430 metara visine, dva sifona i još se aktivno istražuje. Godine 2019. u njemu je održana državna vježba speleospašavanja, jedna od najkompleksnijih na svijetu, tijekom koje je jama opremljena sustavom spašavanja za slučaj nezgode. Video s vježbe možete pogledati ovdje: https://www.youtube.com/watch?v=IZZiwh0w6so